„Volim njegovu djecu i stvarno se trudim oko odnosa sa njima. Ali nekad imam osjećaj da sam stalno između, nisam im roditelj, a opet se od mene očekuje da se ponašam kao da jesam. Bojim se da ne pogriješim, koliko da budem bliska, kad pokušam da se povučem, osjećam krivicu, kao da ne radim dovoljno. Mislim da niko od nas ne zna gdje mu je mjesto…“ (iskaz je fikcija autorke)
Rekonstuisane (step) porodice danas su sve češći oblik porodičnog života, i uprkos tome, o njihovoj unutrašnjoj dinamici i emocionalnoj složenosti govori se mnogo manje nego o izazovima tradicionalne porodice. Često postoji očekivanje da će nova porodica nastati spontano, samim ulaskom u zajednički život, ako postoji ljubav među partnerima. Iz perspektive sistemske porodične terapije, porodica nije samo skup ljudi koji dijele prostor, već sistem odnosa koji se postepeno organizuje, pregovara i gradi osjećaj pripadnosti. Stvaranje pripadnosti u step porodici predstavlja dugotrajan proces reorganizacije cijelog porodičnog sistema.
Za razliku od primarnih porodica, gdje se odnosi razvijajaju postepeno od rođenja, step porodice ne nastaju „od početka“. U takve porodice novi članovi često ulaze u već postojeće emocionalne odnose. Djeca već imaju svoja iskustva pripadanja, gubitka, razvoda ili promjene porodične dinamike. Partneri donose svoje roditeljske stilove, ali i očekivanja i nerazriješene emocije iz prethodnih odnosa.
Nerijetko se pojavljuje taj osjećaj nesigurnosti oko toga ko kome pripada, čija se pravila poštuju i ko ima pravo da ih postavlja.. gdje završava partnerski, a gdje počinje roditeljski odnos.
Pripadnost u step porodicama ne može biti podrazumjevana i ona treba da se gradi. Taj se osjećaj ne može niti nametnuti niti ubrzati. Djeca često istovremeno pokušavaju da prihvate novu porodičnu strukturu, ali i da pritom ostanu lojalna drugom roditelju. Partneri pokušavaju da izgrade zajedništvo, ali i da zaštite postojeće odnose sa svojom djecom. Takav sistem donosi konfuzne granice ali i uloge.
S obzirom na to da porodica u svojoj suštini funkcioniše baš kroz granice, uloge i hijerarhije, kada nastane step porodica , sistem prolazi kroz veoma intezivnu reorganizaciju. To bi značilo uspostaviti nove granice između bivših i sadašnjih partnera, redefinisati roditeljske uloge i pronaći najadekvatniji način da svi članovi dobiju svoje mjesto bez osjećaja ugroženosti.
Najčešće tada zapravo nastaju konflikti. Djeca mogu osjećati da prihvatanjem novog partnera izdaju biološkog roditelja. Novi partner može osjećati da ulaže emocionalni napor bez jasnog mjesta u porodici. Biološki roditelj može biti rastrzan između partnerske i roditeljske uloge.
Konflikti nisu uvijek znak da nešto ne funkcioniše, posebno kod ovih porodica, već pokazatelj da je sistem još uvijek u procesu reorganizacije. Posebno izazovno biva očekivanje brze emocionalne bliskosti. Partner novog roditelja često ulazi u porodicu sa željom da bude prihvaćen, dok sa druge strane djeca mogu osjećati potrebu da zadrže emocionalnu distancu kako ne bi doživjela osjećaj izdaje prema svom drugom roditelju. U takvim okolnostima, insistiranje na instant bliskosti često proizvodi dodatni pritisak. Na pripadnosti u step porodicama možemo da radimo ne kroz forsiranje uloga, već kroz iskustvo sigurnosti, dosljednosti i vremena. Ona se gradi postepeno, kroz male svakodnevne interakcije, kroz prostor da različite emocije postoje bez pritiska da odmah budu riješene, i kroz mogućnost da svaki član sistema pronađe svoje autentično mjesto.
Teorija privrženosti dodatno pomaže u razumijevanju ovih procesa. Nakon razvoda, separacije ili gubitka, osjećaj sigurnosti kod djece često bude narušen. Dijete tada postaje posebno osjetljivo na promjene u odnosima i granicama. Uvođenje nove osobe u sistem može aktivirati strah od gubitka postojeće povezanosti sa roditeljem. Zbog toga otpor djece prema novom partneru često nije pitanje neprihvatanja osobe, već pokušaj zaštite emocionalne sigurnosti. Pripadnost se razvija kroz ponavljana iskustva emocionalne dostupnosti, a ne kroz forsiranje uloga i zato što im je „rečeno“ da novu osobu prosto prihvate. Vrijeme treba da im pruži osjećaj da je odnos siguran.
Istraživanja pokazuju da step porodicama često treba više godina da razviju osjećaj stabilnosti i zajedničkog identiteta. U tom procesu posebno je važna fleksibilnost sistema bez pritiska da svi odnosi odmah budu jednako bliski. Pripadnost nastaje između ljudi kroz vrijeme, dosljednost i iskustvo da u odnosu postoji mjesto i za mene. Ono što je najvažniji proces kroz koji prolazi step porodica nije da postanu ista porodica, već nova sa sopstvenim autentičnim načinom vezivanja.
Porodica ne nastaje onog trenutka kad članovi počnu živjeti skupa, već kad vremenom jedni drugima počnu bivati emocionalno mjesto pripadanja.
