„Jutros sam vikala na djecu jer smo kasnili. Poslije toga sam cijeli dan nosila težinu u
stomaku. Kad sam se „ohladila“ shvatila sam da nisam vikala zato što su oni sporiji…nego zato što sam ja preplavljena. A onda se pitam: šta oni u tim trenucima uče o meni, o sebi, o ljubavi? Ponekad mi se čini da više ne znam kako da budem roditelj. Sve radim iz najbolje namjere, ali … kao da svako od nas živi u svom svijetu, a dom nam je samo prolazna stanica.“ (iskaz je fikcija autorke)
Emocionalno sigurna porodica nije ona u kojoj nema konflikata, strahova ili bola. Nije ni idealizovana slika doma u kojem se svi razumiju bez riječi, i u kojoj je sve savršeno usklađeno. Emocionalna sigurnost je proces i kapacitet porodice da ostane povezana čak i kada se jave teškoće. Sposobnost da se izdrži emotivni intenzitet svojih članova bez narušavanja odnosa. Porodica je mjesto koje čine realni ljudi, stvarne emocije a to iziskuje potrebu da u tom prostoru budemo ono što jesmo. Dijete da bude dijete, roditelj roditelj, a partner partner, bez preuzimanja uloga koje ne pripadaju njima, ali i bez potrebe da se skrivaju, umanjuju ili ne komuniciraju. Iz perspektive sistemske porodične terapije, porodica funkcioniše kao organizam koji neprestano teži homeostazi. Promjena bilo u emocijama, ulogama ili granicama, utiče na sistem kao cjelinu. Gdje postoji emocionalna sigurnost, sistem reaguje dovoljno fleksibilno
na adaptaciju. Mnoga iskustva iz prakse i nauke potvrđuju da je osjećaj sigurnosti jedna od naših osnovnih potreba. Djeca koja odrastaju u emocionalno stabilnim porodicama imaju razvijeniju empatiju, samoregulaciju, niže stope anksioznosti i bolju otpornost na stres i životne izazove.
Istraživanja Johna Bowlbyja i Mary Ainsworth, ukazuju na važnost ranih odnosa i kakav je njihov uticaj za sve kasnije odnose i ne samo porodične , nego i partnerske, prijateljske, profesionalne. Zdrava porodica je ona u kojoj se smije pogriješiti, pitati, pokazati strah ili nesigurnost, a da se ne ugrozi ljubav. Njegovanje kontakta i to ne savršenog, nego jednostavnog i stvarnog. Kroz praksu često čujemo: „Svo vrijeme je tu, a kao da nije…“ i to je možda najbolji primjer razlikovanja fizičke i emocionalne prisutnosti, odnosno toga da uočimo razliku toga da je neko fizički tu od toga da je zaista prisutan i uključen u odnos.
Važan faktor zdravog emocionalno sigurnog odnosa jesu granice. One u porodici određuju ko šta osjeća, ko za šta odgovara, gdje je prostor zajedništva, a gdje individualnosti. Zdrave porodice imaju granice koje su jasne, gdje su uloge prepoznatljive (roditelj je roditelj, dijete je dijete), fleksibilne u kojima postoji prilagođavanje shodno situacijama, ali i propusne kad komunikacija teče bez straha. Istraživanja Minuchina i njegovog strukturalnog modela pokazuju da porodice sa previše krutim granicama razvijaju emocionalnu udaljenost, a one sa difuznim granicama razvijaju preklapanje uloga.
Granice oblikuju uloge,a uloge odnose, i zato je važno i nerijetko izazovno raditi na njima i postaviti ih adekvatno. One su način da zaštitimo sebe, a ne da se odvojimo od drugih. Komunikacija kao i regulacija emocija imaju veliku važnost u izgradnji ali i održavanju porodičnog balansa u jednoj porodično zdravoj emocionalnoj klimi.
Porodice koje imaju kapacitet da smanjuju napetost kroz dijalog, validaciju ali i daju pravo na pauzu (ali ne povlačenje) pokazuju veću otpornost i bolju emocionalnu koheziju. Djeca u suštini ne trebaju savršene roditelje, već roditelje koji znaju da priznaju da su ponekad preplavljeni, ali da i dalje ostaju prisutni. Komunikacija u porodici je ključna, i težnja je postići onu komunikaciju koja oslobađa a ne opterećuje, koja gradi a ne razara.
U praksi se potvrđuje da najčešće ne povrijeđuju riječi, već ono što se nikada nije izgovorilo. Emocionalno sigurna porodica govori o onome što je neprijatno, o umoru, granicama, neslaganju, strahu…
Ono što se ne izgovori, sistem će ispoljiti kroz ponašanje, pa će djeca će često nositi emocije koje roditelji nisu uspjeli da imenuju. Porodice trebaju rituale koji će ih povezivati, ritam koji daje sigurnost. Ono što je važnoda shvatimo jeste da dinamika porodice funkcioniše tako, da kada se promjeni jedan član porodice, mijenja se cijeli sistem.
Emocionalna sigurnost nije jednom postignut cilj, već stalni proces reorganizacije, vraćanje sebi ali i drugima. Bliskost je temelj emocionalno sigurnog doma, onog u kojem nas vide, čuju i čekaju, čak i kada kasnimo iz sopstvenih oluja. Sigurnost se ne gradi zidovima, već odnosima i ne nastaje odjednom, već svakog puta kada se sretnemo, stvarno, bez maske savršenstva.
