,,Važno mi je da čujemo nešto o Vašem načinu rada. Svjesna sam da je ovo moj prostor i vrijeme za mene, ali želim da se upoznam i sa onim što ćete vi donositi.
Moram da priznam, prije svog dolaska, ja sam istražila nešto o Vama. Vaše kvalifikacije, kao i neke objave, tekstove, snimke. Kao da sam već kreirala određena očekivanja” (iskaz je fikcija autorke)
Klijenti sve češće, prije zakazivanja prve seanse, već istraže terapeuta. Oni ne dolaze samo sa pitanjima i nejasnoćama o sebi i ličnom funkcionisanju, već i sa predstavom i fantazijama o datom terapeutu. Ta slika uglavnom je formirana zahvaljujući prisustvu terapeuta u javnom prostoru. Potencijalni klijenti gledajući date sadržaje, stvaraju ideje i uvjerenja kakva je ta osoba u terapijskoj sobi. Brojne emisije, podkasti, tekstovi na portalima ukazuju na potrebu zajednice da se o mentalnom zdravlju govori javno. Takva vidljivost vodi destigmatizaciji kada je riječ o teškoćama u mentalnom funkcionisanju, ali otvaraju se i mnoga druga pitanja.
Ono što se vidi u javnom prostoru ne mora odgovarati u potpunosti onome kakva je osoba terapeut. Zapravo, u terapiji se vrlo brzo pokazuje razlika između predstave o terapeutu i osobe sa kojom klijent zaista ulazi u kontakt. Upravo taj susret između očekivanja i stvarnog kontakta često postaje važan dio terapijskog procesa. Terapeut, čak ni u terapiji nije ,,prazno platno”. Pojavljuje se kao osoba, sa svojom ličnošću i unosi svoj način bivanja u kontaktu. Od dočekivanja klijenta na prvom susretu, pa do završetka seanse, on unosi ono što on jeste. Od trenutka otvaranja vrata, preko facijalne ekspresije, gestikulacije, tona koji koristi, klijent kreira sliku o svom iskustvu sa datim terapeutom u tom procesu. Terapeut se pojavljuje kao osoba, u svojoj profesionalnoj ulozi, dok svoje lične sadržaje i procese drži u pozadini. Priče klijenata takođe pokreću mnoge procese u terapeutu. On osjeća i reaguje na ono sa čim se klijent pojavljuje, prati šta se dešava sa njim dok je u prisustvu klijenata i pažljivo promatra šta je od toga značajno i korisno za dati terapijski proces. Terapeut neće dijeliti sirove i ne obrađene utiske i senzacije sa klijentom, već samo ono što može biti korisno u svrhu intervencije u određenoj seansi.
Važno je naglasiti, da dijeljenje ličnih iskustava od strane terapeuta nije zabranjeno, ali je etično samo u onoj mjeri dok je to za dobrobit klijenta. Dakle, terapeut se pojavljuje uvijek sa svrhom, vođen ciljem dobrobiti za klijenta i terapijski proces. Način na koji se pojavljuje i u kojoj mjeri je takođe važan, jer je neophodno da ostane svjestan da je to klijentov proces, klijntov siguran prostor. Pitanje nije da li terapeut govori o sebi, već zbog čega to čini upravo u tom trenutku i kome takva informacija služi. Supervizije, intervizije, lična psihoterapija su mjesta gdje terapeut obrađuje one teme koje su neke priče pobudile u njemu, a ne terapijske seanse sa klijentima.
Neke informacije o terapeutu mogu zadovoljiti radoznalost, ali rijetko doprinose samom terapijskom procesu. Ono što jeste važno jeste da klijent zna kakvo obrazovanje terapeut ima, za koji je psihoterapijski pravac edukovan i pod kojim etičkim standardima radi. Takva transparentnost omogućava informisan izbor, dok se odnos između terapeuta i klijenta gradi kroz neposredno iskustvo zajedničkog rada, a ne kroz sadržaje sa društvenih mreža.
