Sa početkom razvoja vještačke inteligencije i masovne upotrebe interneta, kulturno polje kom pripadamo i u okviru kojeg se razmjenjujemo se naglo i bitno promijenilo. Sve veće zaobilaženje direktnog interpersonalnog kontakta i dominacija različitih tipova distanciranih i kontrolisanih formi intimnosti postali su neprimjetno svakodnevnica koju živimo. Kao i pedesetih godina prošlog vijeka, individualnost, nezavisnost, samodovoljnost i postignuće, danas kao da doživljavaju svoju renesansu. Živimo u kulturi koja podstiče gotovo ciničan odnos prema bazičnim potrebama za bliskošću, intimnošću i povezanošću, dok se istovremeno veliča smousmjerenost, samodovoljnost i nezavisnost. Ako se neko oslanja na drugog, smatra se da time pokazuje svoju slabost i hitno mu se savjetuje da „radi na sebi“, kako bi postao „bolje diferenciran“ i „vratio se sebi.“ Još gore, što nekom može da se desi, jeste da ima potrebu za partnerom, jer će se to poistovijetiti sa slabošću, „mekoćom karaktera“ i zavisnošću, a to svakako nisu aktuelno socijalno poželjni atributi.
Evolutivno gledano, genetska selekcija nije bila blagonaklona prema onim jedinkama koje se nisu vezivale za druge i koje su se oslanjale samo na sebe, jer bi im takav način kontaktiranja sa sredinom slabio izglede u borbi za opstanak. Sa druge strane, jedinke koje su posezale za njima značajnim drugima i pored sebe imale bliske osobe imale su veće šanse za preživljavanjem. A poznato je da kada je neko ponašanje važno za održanje vrste, ono postaje neurobiološki kodirano i utkano u nervni sistem. Zbog toga, potreba za kreiranjem i regulisanjem odnosa sa bitnim “drugima” (partnerom, roditeljima, djecom…) nije slabost psihizma, a ni isključivo psihološki konstrukt ili romantična želja, već se bazira na neurobiološkom programu nastalim sa jasnim evolutivnim ciljem, a to je da nas održi u odnosu i osigura opstanak. Dakle, u našem mozgu se, kroz hiljade godina evolucije, razvio specifičan i visoko sofisticiran sistem emocionalnog vezivanja, koji predstavlja sistem specifičnih obrazaca mišljenja, osjećanja i ponašanja i koji je odgovoran isključivo za kreiranje, regulaciju i održavanje odnosa sa osobama za koje se vezujemo. Ovaj sistem, koji su naučnici poput Džona Bolbija (John Bowlby) šezdesetih godina prošlog vijeka i kasnije modernih neurobiologa detaljno mapirali, funkcioniše poput unutrašnjeg psihološko-biološkog termostata. Njegov primarni zadatak je da neprekidno skenira našu sredinu, tražeći odgovore na fundamentalno pitanje sigurnosti: „Da li je meni važna osoba tu? Mogu li da se oslonim na nju?“ Ako zamislimo situaciju da osoba koju smo nedavno upoznali i koja nas je privukla u partnerskom smislu, nakon mjesec dana redovnog kontakta, ne odgovara dva dana na poruke i pozive, možemo pretpostaviti mučan osjećaj u stomaku, znojenje dlanova, uznemirenost, hiperfokus na tu osobu i oslabljenu sposobnost da se bavimo nečim drugim,… značilo bi da se sistem emocionalnog vezivanja aktivirao.
Iako svi imamo bazičnu potrebu da se emocionalno vežemo, načini na koji to činimo mogu da variraju. Naš sistem emocionalnog vezivanja, kao mehanizam koji je odgovoran za praćenje sigurnosti i dostupnosti osoba za koje se vežemo, se veoma razlikuje po pitanju osjetljivosti u opštoj populaciji. Na jednom kraju, osobe sa izrazito osjetljivim mehanizmom emocionalne vezanosti, manifestuju pojačanu sposobnost detekcije da sa vezom ili potencijalnom vezom nešto nije u redu. Reagovanje na “sitnice”, hiperfokus na sve moguće signale u komunikaciji, osjetljivost na minimalne emocionalne promjene kod drugih, izraze lica i pokrete, pretjerano razmišljanje da li je sa odnosom sve u redu,… karakteristike su koje prate visoku osjetljivost mehanizma, gdje se i najmanji nagovještaj distance doživljava kao prijetnja opstanku odnosa.
“Upoznao sam je prije mjesec dana. Čini mi se, da poslije dugo vremena, ona neko sa kim mogu da se povežem na raznim nivoima. I sve je u redu u vezi. Međutim, ja sam ipak sve vrijeme nekako napet i zabrinut. Ne mogu da se koncentrišem na posao i druge stvari Poslije svakog rastanka, opsjedaju me misli da mi se više neće javiti, iako nema razloga za to. Po cijeli dan razmišljam gdje je, šta radi i sa kim je. Svako malo provjeravam je li mi poslala poruku, pa pišem i brišem da ne navaljujem, jer uvijek ja iniciram kontakt. Bih da joj prepustim inicijativu, da ne pomisli da sam suviše nestrpljiv. Stvarno se trudim da radim sve kako treba i da ne napravim ni jednu grešku…” (iskaz je fikcija autora)
Na suprotnom kraju ovog spektra nalaze se pojedinci čiji je sistem emocionalnog vezivanja podešen na manju osjetljivost prema spoljašnjim signalima bliskosti i povezanosti. Samodovoljnost, nezavisnost i superioran stav prema zavisnosti, ove osobe čine distanciranim u odnosima čak i kada su sa osobama koje vole. Potreba za drugim postoji, ali je sklonjena u pozadinu kako bi očuvali svoj mir i nezavisnost. Osobe sa ovako podešenim sistemom emocionalnog vezivanja razvijaju složene strategije i manevre izbjegavanja bliskosti i od samog početka odnosa imaju pripremljen “plan bjekstva”. Ostajanje u vezi, ali bez emocionalnog obavezivanja, fokus na sitne detalje kod drugog, koji se proglašavaju za vrhovni trijažni kriterijum, neiskazivanje osjećanja, nedorečenost u komunikaciji ili duple poruke, cjeloživotna potraga za “pravim/om”…samo su neki primjeri kojima osobe sa ovakvim sistemom emocionalne vezanosti održavaju distancu i štite svoj unutrašnji prostor, ostajući sami i u svojoj usamljenosti.
“Ne smeta mi što nemam partnera. Čak mislim da mi poslije toliko neuspjelih odnosa više i ne treba partner. Ako naiđe neko, ili se desi, ovaj put stvarno čekam da to bude onaj pravi. Znate, ja sam veoma samosvjesna i uspješna u svom poslu. Ako neko hoće da bude sa mnom prvo bi mi trebalo puno vremena da steknem povjerenje, ali i tada znam da bih imala visoke kriterijume. Prije svega, da sam finansijski nezavisna, ali ne bih mogla biti s nekim koje u tom pogledu manje uspješan od mene. Sledeća bitna stvar, je da odmah razmišljam, kakav će otac biti mojoj djeci. Ne mogu sebe da zamislim u nekim natezanjima i iscrpljujućim kompromisima koje gledam oko sebe.” (iskaz je fikcija autora)
Prostor između ovog spektra čine oni pojedincki kod kojih sistem emocionalnog vezivanja funkcioniše uravnoteženije i stabilnije. Izražavanje bliskosti i intimnosti u odnosima je spontano i predstavlja prirodno stanje. Potrebe i osjećanja se komuniciraju otvoreno, a odgovori na emocionalne potrebe Drugog su adekvatni i tačni. Promjene kod partnera se ne dramatizuju i ne doživljavaju katastrofično. Sistem emocionalnog vezivanja kod ovih osoba nije preosjetljiv i aktivira se samo kada se signali iz okruženja tumače realistično kao stvarna prijetnja odnosu.
