„Poslije raskida bila sam uvjerena da ću izabrati potpuno drugačijeg muškarca. Ali nakon dvije godine shvatila sam da se opet osjećam isto. . stalno se borim za nečiju pažnju, moram da dajem više nego što dobijam. I uvijek je tako. I kad pogledam svoje veze, svi muškarci su bili različiti, ali osjećaj je uvijek nekako bio isti. Kao da se iznova trudim da budem dovoljno dobra da bi me neko izabrao. „(iskaz je fikcija autorke)
Jedno od pitanja koje se u praksi često čuje je :„Zašto mi se ovo opet dešava?“ . Ljudi mijenjaju partnera, okruženje ili životne okolnosti, ali imaju osjećaj da se u ljubavi vraćaju na isto mjesto.
Može izgledati da je riječ o lošoj procjeni ili pukoj slučajnosti. Međutim, izbor partnera rijetko je potpuno slučajan. Na njega utiču naši najraniji odnosi, iskustva privrženosti i uvjerenja koja smo razvili o sebi i drugima. Prvu lekciju o ljubavi uglavnom učimo u porodici, jer je ona prvi sistem odnosa kojem pripadamo. U njoj ne učimo samo kako da komuniciramo, već i šta znači biti voljen, koliko je bezbjedno pokazivati emocije, kako se rješavaju konflikti i da li možemo računati na drugoga kada nam je teško. Bowen, osnivač transgeneracijskog pristupa u sistemskoj terapiji, smatrao je da se obrasci emocionalnog funkcionisanja prenose kroz generacije. Kroz porodične odnose usvajamo pravila o bliskosti, autonomiji i pripadanju, a ta pravila često nesvjesno prenosimo u partnerske veze.
Zbog toga ponekad ne biramo ono što je za nas najzdravije, već ono što nam je poznato. Ali to poznato ne znači uvijek i sigurno.
Rana iskustva sa značajnim figurama sa kojima se povezujemo emocionalno,u teoriji privrženosti, oblikuju unutrašnje modele odnosa koje nosimo u odrasli život. Ako smo ljubav doživljavali kao nepredvidivu, uslovljenu ili emocionalno nedostupnu, postoji mogućnost da upravo takvu dinamiku prepoznamo kao normalnu.
Emocionalno fokusirana terapija, koju je razvila Sue Johnson, dodatno objašnjava da u partnerskim odnosima svi tragamo za sigurnom emocionalnom bazom, osobom uz koju možemo biti ranjivi, a da pritom ne strahujemo od odbacivanja. Kada osjetimo da je ta povezanost ugrožena, aktiviraju se naši najdublji strahovi i počinjemo da reagujemo kroz kritiku, povlačenje, pretjeranu potrebu za potvrdom ili izbjegavanje bliskosti. Transakciona analiza ovom razumijevanju dodaje još jednu važnu dimenziju, koncept životnog skripta. Erik Bern smatrao je da još u djetinjstvu formiramo nesvjesne zaključke o sebi, drugima i svijetu. Ti zaključci nastaju kao pokušaj prilagođavanja porodičnom okruženju i vremenom postaju obrazac prema kojem živimo. Ako je dijete naučilo da ljubav dobija samo kada je poslušno, odgovorno ili kada brine o drugima, može razviti uvjerenje da vlastite potrebe nisu podjednako važne. U odraslom dobu takva osoba često ulazi u odnose u kojima preuzima previše odgovornosti, teško traži podršku ili vjeruje da ljubav mora stalno da zaslužuje. Ne zato što to želi, već zato što je to jedini obrazac bliskosti koji duboko poznaje. Fokus se ne stavlja na pojedinca kao uzrok problema, već na obrazac koji se razvija između partnera. Taj obrazac ima svoju dinamiku i često se održava bez svjesne namjere obje strane. Drugim riječima, problem nije u jednoj osobi, nego u ciklusu koji se između njih formira. Iz EFT perspektive, ovdje se govori o negativnom interakcijskom ciklusu. Jedan partner traži više kontakta i sigurnosti, drugi se povlači kako bi izbjegao konflikt ili osjećaj preplavljenosti. Što se jedan više približava, drugi se više udaljava, a oboje ostaju usamljeni i neshvaćeni.
Promjena je moguća i ne počinje pronalaskom idealnog partnera. Ona nosi činjenicu da skript nije nepromjenjiv, kao što ni porodični obrasci nisu naša sudbina. Psihoterapijski proces omogućava da osvijestimo stare odluke, prepoznamo obrasce privrženosti i razumijemo kako su nastali. Tek tada možemo birati drugačije, ne zato što smo zaboravili prošlost, već zato što više nismo njeni taoci. Ona počinje razumijevanjem sopstvenih obrazaca.Kada osvijestimo kako su nas oblikovali porodični odnosi, kakvu privrženost nosimo u sebi i koje životne zaključke smo nekada donijeli, možemo početi da biramo drugačije.
To znači da umjesto pitanja: „Zašto uvijek nailazim na iste ljude?“ počnemo da postavljamo pitanje: „Šta je to u meni što mi je u ovakvim odnosima poznato?“
Ljubav nije samo susret dvoje ljudi, već i susret dvije porodične istorije, dva sistema privrženosti i dva životna skripta.
