„Smeta mi kad joj neko pošalje poruku, iako znam da nije ništa. Ne mogu to da
kontrolišem, samo mi se javi neki osjećaj nelagode. Nisam ljubomoran, bar ne onako
bolesno, ali… nije mi svejedno. Opet, mislim da je normalno da imam taj neki osjećaj
ljubomore… “
(iskaz je fikcija autorke)
U svakoj ljubavnoj vezi, prije ili kasnije, pojavi se pitanje ljubomore. Neki je prepoznaju kao dokaz privrženosti, drugi kao prijetnju slobodi. Ljubomora je osjećanje koji gotovo niko ne želi priznati, a opet ga svi, barem jednom, osjete. Često čujem rečenice poput: „Ljubomora uništava vezu“ ili „Bez trunke ljubomore, to nije prava ljubav“.
Istina, kao i obično, leži negdje između. Ljubomora sama po sebi nije patologija. Ona je ljudska, prirodna emocija koja ima funkciju da nas upozori da nam je neko važan, da postoji potreba za sigurnošću, da se bojimo gubitka. Problem ne nastaje zato što ljubomoru osjećamo, već zbog načina na koji je izražavamo i tumačimo. Postoji razlika između te zdrave ili reaktivne i patološke, tj. anksiozne ljubomore , kao i preventivne ako ih kategorišemo na taj način. Reaktivna ili racionalna se javlja u konkretnim situacijama i to kratko, razumljivo, često i opravdano. To je onaj trenutak nelagode kad partner primi poruku od bivšeg, ili kada primijetimo da neko pokazuje interesovanje za njega. Takva ljubomora ne mora biti destruktivna, naprotiv, ona nas podsjeća da nam je stalo. Ako se o njoj može otvoreno razgovarati, ona može čak i produbiti bliskost. Ostali oblici ljubomore predstavljaju obrazac ne trenutno osjećanje. Oni ne traži povod, jer je povod uvijek tu, u nesigurnosti, strahu i sumnji. Takva ljubomora ne prestaje razgovorom, izvinjenjem ili objašnjenjem. Ona ne reaguje na realnost, već na unutrašnju nesigurnost osobe koja je osjeća.
Anksiozna ljubomora proizilazi iz straha i nesigurnosti, gdje osoba zamišlja da je partner nevjeran iako nema stvarne dokaze, dok preventivna nastaje kao mehanizam odbrane i javlja se i na najmanji povod. Ljubomora se posmatra kao signal ne samo o odnosu, nego i o ličnoj slici sebe. Neko ko je u djetinjstvu morao stalno dokazivati da zaslužuje pažnju, kao odrastao često živi u stalnom strahu da će ljubav biti oduzeta. Ljubomora tada postaje način da se održi kontrola, iako zapravo skriva duboku potrebu za sigurnošću i potvrdom. Zdrava ljubomora postoji, ali samo ako nas motiviše da se zapitamo, a ne da optužujemo. Ako iz nje ne raste kontrola, već iskren razgovor. Ako ne ograničava, nego približava.U odnosima gdje postoji povjerenje, reaktivna ljubomora može biti poziv na bliskost npr:
„Važan si mi, plašim se da te izgubim.“ Ali kada se iz toga rodi nadzor, provjera telefona, ispitivanje i skrivena ljutnja, ljubav polako prelazi u borbu za kontrolu.
Patološki oblici ljubomore često iscrpljuju obje strane. Onaj koji je osjeća, živi u stalnom nemiru, a onaj koji je prima, u stalnom opravdavanju. Takav odnos postaje zatvor u kojem nema dovoljno prostora za povjerenje, a ni za slobodu.
Ako se na dubljem nivou ispituje šta zapravo pokušavamo da zaštitimo ljubomorom, odgovor bi rijetko bio o partneru, a najčešće o sebi, o starim ranama, o sumnji u vlastitu vrijednost, o strahu od napuštanja. Kad osoba počne da razlikuje realnu situaciju od unutrašnje nesigurnosti, ljubomora gubi snagu. Zdrava doza ljubomore, dakle, nije ona koja mjeri partnerove korake, već ona koja nas podsjeća da ljubav nije podrazumijevana. Ljubomora može biti signal, ali ne i oružje.
Ljubav i sloboda nisu suprotnosti. Prava bliskost podrazumijeva povjerenje koje ne traži stalne dokaze. Ljubomora postaje destruktivna onog trenutka kad pokušamo da kroz kontrolu liječimo nesigurnost. Kada uspijemo da ljubomoru prepoznamo kao emociju, a ne kao prijetnju, ona može biti samo još jedan podsjetnik da smo ljudi, da volimo, da se bojimo, da želimo da budemo viđeni i sigurni. I da je, kao i svaka emocija, tu da nas nešto nauči o sebi, a ne da nas razdvoji od onih koje volimo.
