I:„Gdje si bio sinoć? Opet si ostao duže na poslu, sigurno si bio s nekim.“
V.:„Bio sam u kancelariji, imao sam posla. Koliko puta treba da ti ponovim?“
I.:„Ne vjerujem ti. Uvijek imaš neki izgovor.“
V.: (uznemireno): „Osjećam se kao da me stalno ispituješ, kao da nikad nije dovoljno što kažem.“
Tokom razgovora postalo je jasno da partnerka nije imala stvarne dokaze da je muž vara, ali je njena unutrašnja nesigurnost i strah od napuštanja stvarala stalnu sumnju.
(dijalog je fikcija autora)
Ljubav je čudesna ali nerijetko i zbunjujuća. To je i najzanimljivije ogledalo naših unutrašnjih svjetova. Kroz rad sa klijentima se često primijeti projekcija, i to je onaj trenutak kada svoje misli, strahove ili želje nesvjesno pripisujemo partneru. Parovi dolaze sa problemom gdje osjećaju da ih partner ne razumije ili da nešto skriva, iako u stvarnosti često vide samo ono što oni sami unose u vezu.
Projekcija je psihološki mehanizam odbrane. To je način da nesvjesno svoje strahove, osjećanja ili želje pripisujemo drugoj osobi. Drugim riječima vidimo u partneru ono što zapravo pripada nama samima. U ljubavi, to može izgledati ovako: sumnjamo da nas partner ne voli dovoljno, iako je problem u našoj nesigurnosti. Ili idealizujemo partnera i vidimo u njemu osobine koje zapravo odražavaju naše unutrašnje želje.
Ono što ne volimo kod sebe, najčešće ne možemo podnijeti ni kod drugog. Partner tada nije naš neprijatelj, već ogledalo koje nas suočava sa sopstvenim sjenkama.
I Jung je govorio o sjenci, i nju najbolje možemo prepoznati u projekcijama. Sjenka je onaj dio naše ličnosti koji ne želimo sebi priznati, ali ga možemo projektovati na druge, i percipirati baš kao nešto što nas trigeruje i što nam smeta. Kada u partneru vidimo hladnoću ili sebičnost često to nisu njegove osobine, nego aspekti nas samih koje nismo spremni da priznamo. Ljubavni odnos tako postaje pozornica na kojoj naše nesvjesno traži način da izađe na svjetlo. Jung je vjerovao da je zadatak svake zrele ličnosti da se suoči sa sjenkom: da je prepozna i prihvati, umjesto da je stalno projektuje na druge.
Naše misli i osjećanja nisu uvijek jednostavni. Kada projektujemo svoje unutrašnje stanje na partnera, često mislimo da reagujemo na ono što partner radi, a zapravo reagujemo na sebe.
Na primjer, ako nosimo u sebi osjećaj da nismo dovoljno dobri, najviše će nas iritirati partnerova kritičnost. Ako sami teško popuštamo, tvrdoglavost kod partnera će nam biti nepodnošljiva.
Ono što vidimo u drugome nikada nije samo „njegovo“. Naš doživljaj partnera uvijek je obojen iskustvima iz vlastite porodice i odnosa koje smo ponijeli iz djetinjstva. Gdje smo, recimo, imali roditelja koji je bio pretjerano kritičan, i najmanja kritika partnera probudiće u nama reakciju nelagode. Kada to ne osvijestimo, idemo u pravcu nesporazuma, sukoba i emocionalne distance. Svaki put kada „vidimo“ nešto u partneru, dobro je promisliti: Je li ovo stvarno u njemu/njoj ili u meni? Da li je, kada racio uključimo, bilo zbilja razloga za takvo promišljanje ili je ono proisteklo od nas?
Kada se ovo osvijesti, dinamika se mijenja. Fokus prelazi sa pitanja: „Kako da promijenim njega/nju?” na „Šta partnerovo ponašanje budi u meni?“ Samo promišljanje u drugom kontekstu daje neku novu sliku. Komunikacija kao i u svakoj problematici, izazovu i odnosu i ovdje pomaže. Iskren razgovor gradi povjerenje i smanjuje nesporazume. Ljubav nas ne spašava od nas samih. Ona nas ogoljava pred sobom. Partner nas suočava s onim dijelovima koje bismo možda najradije sakrili, ali upravo kroz njih imamo šansu da rastemo.
Veze ne traju zato što su partneri savršeni. Traju kada u onome što nas iritira prepoznamo i tragove sebe. Jer partner nije samo neko s kim dijelimo život. On je i naše ogledalo, ponekad zamagljeno, ponekad bolno jasno, ali uvijek prilika da pogledamo sebe dublje.
