Potreba za vezanošću je univerzalna potreba i pripada svakom biću po rođenju. Iskustva koja dijete stiče u ranom odnosu sa primarnim odgojiteljem, doprinose tome koji stil vezanosti će dijete razviti. Vezanost se neće pojaviti samo u ekstremnim uslovima, kada ne postoji nijedna osoba u okruženju sa kojom dijete može da razvije vezanost.
Po rođenju, dijete nema razvijene kapacitete da samo organizuje svoje iskustvo. Tu ulogu preuzima primarni odgojitelj (uglavnom majka). Način na koji je ona prisutna, na koji način odgovara na potrebe djeteta, koje poruke šalje od izuzetno velikog je značaja. Naime, kroz taj odnos, dijete uči o svijetu, ali i o sebi i svojim potrebema. Dijete koje odrasta u okruženju u kojem postoje zabrane da se emocije dožive, zabrana na iskazivanje osjećanja, zabrana da se pripada ili da se bude blizak vjerovatno će razviti ovaj stil vezanosti. Takođe, kod djece sa ovim stilom vezanosti čini će se da su oni izuzetno samostalni, da se uvijek sami umiruju, da im odrasli gotovo nisu ni potrebni. Međutim, to što spolja dijete ne pokazuje potrebu, to ne znači da ono nema potrebu za kontaktom ili da nije pod stresom. Dakle, ponašanje ne mora u potpunosti odražavati unutrašnju pobuđenost.
Stil vezanosti koji je kreiran u ranom razvoju, može imati značajan doprinos i u tome kako se osoba u odraslom dobu odnos i prema sebi, drugima i svijetu generalno.
“Uvijek biram da stvari radim sama, na svoj način, svojim tempom, ma koliko nekada bilo teško. Osjećaj da zavisim od drugih u meni budi veliku nelagodu. Takođe, kada uspijem sama, potvrdim da sam sama sebi dovoljna.” (iskaz je fikcija autora)
Osobe sa ovim stilom vezanosti, kroz odrastanje su naučile da se same umiruju i sami regulišu emocionalni disteres sa kojim se susrijeću. Spolja izgledaju samodovoljno, bez potrebe da budu u kontaktu sa drugima. A često iza te samodovoljnosti stoji jedno veliko nepovjerenje ka bilo kome iz spoljašnje sredine, strah da njihova ranjivost može biti iskorštena. Djelovanjem i ponašanjem sa mjesta nepovjerljivosti, ove osobe sebe štite od bolnih iskustava koja bi mogla da nastanu u kontaktu sa drugima. Zaključak za njih je da je bolje da su sami nego da budu na bilo koji način opet povrijeđeni. Stoga, izbjegavanje je po njima sigurna strategija, ona obezbjeđuje izostanak kontakta i sa drugima, a često i sa sobom i svojim potrebama.
Ljudi, svjesno i nesvjesno pričaju svoje životne priče. Nesvjesna priča osoba koje su razvile ovaj stil vezanosti ukorijenjen je i u njihovim fizičkim napetostima i emocionalnim reakcijama. Pojavno, kada su u komunikaciji sa drugima javljuju se specifična ponašanja koja karakterišu osobe sa ovim stilom vezanosti. Naime, oni uglavnom izbjegavaju kontakt očima, izgledaju zagledano u daljinu. Gestikulacija je smanjena, dok je emocionalna ekspresija jako kratka i kao da je pod pritiskom. Takođe, drugima mogu odavati utisak ukočenosti i uštogljenosti.
Osobe sa ovim stilom vezanosti teško uspostavljaju bliske i dugoročne odnose. Za njih je intimnost često izjednačena sa gubitkom nezavisnosti, što predstavlja prijetnju. U skladu sa tim, oni uglavnom pokušavaju da izbjegnu odnose koji podrazumevaju bliskost, uključujući i partnerske odnose. Ukoliko su sa nekim u partnerskom odnosu vrlo rijetko pokazuju bliskost i brižnost, a skloni su da se oslanjaju isključivo na sebe i svoje snage.
“Ljudi vrlo često od mene očekuju da budem sa njima intimnija nego što ja zapravo želim. Ne osjećam se prijatno da dijelim neke intimne informacije o sebi jer uvijek mislim da to na neki način može biti iskorišteno protiv mene ili me to stavlja u neku vrstu zavisnog položaja” (fiktivno kazivanje autora)
Od izbjegavajućeg ka sigurnom stilu u terapijiskom procesu
Različita istraživanja atačmenta ukazuju da stilovi vezanosti nisu nepromjenjivi. Nesigurni stilovi vezanosti mogu se promijeniti kroz kontakt i reparativno iskustvo sa značajnim osobama. Za neke ljude, to iskustvo može biti dio terapijskog procesa. Uglavnom je riječ o dugom terapijskom procesu u kom se kreira poseban odnos između klijenta i terapeuta. Ovaj odnos povjerenja i brižnosti ima za cilj da podrži klijenta da vjeruje da drugi mogu da reaguju na njegove potrebe i da da sebi dozvolu da bude viđen i sa svojim slabostima u određenim odnosima.
Često se klijenti sa ovim stilom vezanosti pojavljuju sa jasnim simptomima, koji ih muče duži vremenski period. Javljaju se onda kada su iskoristili sve svoje kapacitete i resurse koji nisu dali efekta. Takođe, nesvjesno očekuju efikasnost terapeuta, bez uspostavljanja bliskosti ili otvaranja nekih za njih ranjivih tema. Sa druge strane, terapijski proces sa klijentima koji imaju ovaj stil vezanosti zahtijeva dosta drugačiji pristup. S obzirom da se oni pojavljuju sa dubokim osjećajem nesigurnosti i nepouzdanja prema drugima, na terapeutu je da mu obezbijedi da se u terapijskoj sobi osjeća dovoljno sigurno i zaštićeno. Taj osjećaj sigurnosti se gradi pažljivo, oslanjajući se na empatiju, dosljednost i stabilnost. Terapijski proces predstavlja kokreaciju, susret između dvije osobe gdje one daju dozvolu da ih dodirne pojavljivanje drugog.
