„…Supruga mi već duže vrijeme prigovara da sam se emocionalno udaljio, da nisam prisutan, da sam hladan, iako se meni čini da se ništa ne dešava što nije uobičajeno. U početku sam pokušavao sve da uradim da bih joj dokazao kako griješi i da sam i dalje onaj isti. Trudio sam se više nego obično da joj ugađam, sredim stan kad dolazi s posla, spremim ručak, pozovem u izlazak preko dana i uveče, gledam serije s njom za koje znam da joj se dopadaju…, iako mi mnogo puta nije bilo do toga. I dalje je znala da me pita šta se dešava između nas, ali u tim momentima bih se samo zaledio, nisam znao šta da kažem, mozak bi mi se samo isključio. Postajalo je sve napetije među nama. Ja sam osjećao neku unutrašnju nervozu, sklanjao se, pušio cigaru za cigarom, katkad besciljno šetao po kući, skrolovao na telefonu ili listao kanale bez ikakvog smisla i cilja. Non stop sam bio pod nekom unutrašnjom tenzijom. Na kraju, juče, kad je ponovo pokrenula temu, potpuno sam izgubio kontrolu i u naletu bijesa, šutnuo stolicu, izurlao se na nju i otišao u sobu. Poslije sam bio toliko iscrpljen, da sam zaspao popodne i spavao sve do sjutra prije podne. Ne znam šta mi se dešava, ne prepoznajem sebe…” (iskaz je fikcija autora)
Prvi utisak koji stičemo, čitajući iskaz našeg zamišljenog klijenta, bi nas mogao povesti u pravcu promišljanja o tome kako dvoje ljudi kreiraju određenu vrstu dinamike koja ih uvodi u jednu bračnu krizu. Iako bi i to mogla biti adekvatna perspektiva, akcenat u daljem tekstu će biti na to kako u kriznim trenucima, umjesto da rešavamo problem, nesvjesno biramo da budemo pasivni, o čemu su još prije više od pola vijeka govorili američki psihoterapeuti Aron i i Džeki Šif (Schiff & Schiff, 1971).
Izbjegavanje rešavanja problema se rijetko odvija na osnovu svjesne odluke. Najčešće je riječ o duboko ukorijenjenom, automatskom mehanizmu, koji se aktivira kada pritisak sredine postane prevelik. Umjesto da se u takvim situacijama, osoba suoči sa problemom, uzimajući u obzir sopstvene kapacitete, nesvjesno ulaže ogromnu količinu energije kako bi ostala pasivna. Cilj ove nesvjesne samosabotaže je uvijek isti, a to je da se ostane u neefikasnosti i da se drugi ,,natjera” da preuzme odgovornost. Na psihološkom nivou, dakle, osoba nesvjesno teži da zadrži simbiotski odnos u kom je neko drugi zadužen za njeno preživljavanje i donošenje odluka.
Ljudi sa ovakvim psihološkim mehanizmom, kada se nađu u manje ili više izazovnim situacijama, automatski i nesvjesno pribjegavaju nekom od oblika pasivnog ponašanja. Jedan od oblika takvog reagovanja, prepoznajemo u uvodnom izlaganju našeg zamišljenog klijenta, gdje se on mnogo angažuje u pokušaju rešavanja problema tako što se prilagođava drugoj strani, potpuno otpisujući sopstvene potrebe, želje i cilj. Pretjerano se adaptirajući na zamišljena očekivanja drugog, osoba puno misli, radi, ali bez dobrog kontakta sa onim što je njoj važno i time lišava sebe mogućnosti adekvatnog rešavanja problema. U terapijskom kontekstu, često smo u prilici da vidimo osobe koje previše trpe i godinama vagaju da li da napuste nefunkcionalan odnos. Međutim, čak i na bazična pitanja poput: „Šta je Vama potrebno danas?”, oni automatski odgovaraju sa: „Evo, vi predložite”. Kada ih pitate: „Kada želite da se vidimo ponovo?”, uslijediće prepoznatljivo: „Kada Vam god odgovara, ja ću se uklopiti”. Čak i na sasvim obično zapažanje: „Da li vam je hladno u prostoriji, da ugasim klimu?”, odgovor je isti: „Ne, kako god vama odgovara…” Pretjerana adaptacija je u našem kulturnom miljeu čest oblik pasivnosti, koji se, nažalost, nerijetko brka sa dobrim vaspitanjem. U izazovnim situacijama, pasivnost se najlakše prepoznaje kroz njene otvorene manifestacije, nečinjenja ničega. Osoba sa ovakvim stilom pasivnog reagovanja ulaže ogromnu energiju u inhibiciju (kočenje) preuzimanja odgovornosti i djelanja. Nerijetko izjavljuju da ,,ne misle”, da ,,ne mogu da misle”, ,,ne mogu da promijene”, ,,ne mogu da kažu” i sl, a da objektivno ne postoje razlozi koji ih onesposobljavaju poput neuroloških, razvojno-jezičkih, intelektualnih ili nekih drugih realnih teškoća. ,,Ne mogu…” iscrpljivanje ima nesvjesnu funkciju da kroz samootpisivanje, pozove drugog da preuzme odgovornost za odlučivanje ili akciju. Kada su zahtjevi sredine izazovni, neki ljudi pribjegavaju pasivizaciji kroz preduzimanje mnogo nesvrsishodne akcije. Agitirana pasivnost se manifestuje kroz visoku uznemirenost, pokret, plač, repetitivne radnje…, a zajedničko im je što ne vode ka rešavanju situacije, tj. predstavljaju ,,sagorijevanje u prazno”. Agitirana osoba osjeća intenzivnu nelagodu, mišljenje je konfuzno, a akcije su ili besciljne ili nisu orijentisane ka cilju. Student koji nekoliko dana pred ispit, ustaje rano, pravi glomazne strategije za učenje, putuje na drugi kraj grada da bi učio u čitaonici koja mu odgovara, iscrpljuje sebe tokom dana organizacijom oko obroka, pauza, misleći i razvijajući strategije polaganja ispita, vraća se uveče kući umoran i iscrpljen, sa pola sata efektivnog učenja, bio bi poznat primjer kako se uz ogroman utrošak energije paradoksalno zaustavlja da se dođe do cilja. Važno je znati da pasivna agitacija može nekad predstavljati pripremu za nasilje, kao u primjeru koji smo naveli na početku. U ovom stanju, bitno je da se osoba umiri kroz čvrste, kratke, jasne naloge i da se aktivira mišljenje. U protivnom, pasivna agitacija može prerasti u nasilje koje se dešava prilikom pražnjenja energije koja je akumulirana iz pasivnosti i predstavlja pokušaj da se iznudi simbioza u trenutku sloma. Nasilje može biti različitog stepena i osoba ne prihvata nikakvu odgovornost veću od izjave „nisam mogao/la više to da podnesem.“ Na kraju, pasivnost se može manifestovati kroz onesposobljavanje, kada se energija ne isprazni kroz destruktivnu agresiju prema spolja i ona se okrene ka unutra. To su oni trenuci u kojima se osoba usred konflikta doslovno sruši na pod, ,,dobije napad histerije” ili završi u krevetu sa teškom migrenom. Poruka je opet nesvjesna i manipulativna: „Ja sam bolestan i nemoćan, vidiš šta si mi uradio, sada moraš da se pobrineš za mene“
O bilo kom od ova četiri oblika pasivnog reagovanja da se radi, cilj je održati simbiozu sa drugim i zaustaviti sebe da se ne preuzme odgovornost za mišljenje, odluke, akcije, za život.
