“Ovih dana osjećam nešto što ranije nisam osjećao. Godinama sam bio ponosan na ono što sam postigao. Volio sam i da govorim o svojim uspjesima. Međutim, u posljednje vrijeme, kada pomislim na ono što sam ostvario, umjesto da se veselim, ja se rastužim ili ljutim. Kao da tek sada primjećujem šta mi je sve taj trud i uspjeh oduzeo. Toga ranije nisam bio svjestan. U jednom trenutku shvatim da se ne pitam samo šta sam propustio. Počinjem da primjećujem da i danas živim na sličan način. Tada se javlja novo pitanje: ako sada vidim šta sam izgubio, zašto i dalje biram isto?” (iskaz je fikcija autorke)
Život nekada djeluje jednostavno. Kada je osoba svjesna da joj nešto ne prija, ona to treba da promijeni. Čini se kao da je rješenje prosto. Međutim, životni izbori uglavnom ne funkcionišu po tom principu. Osoba često nastavlja da živi na onaj način koji je frustrirajući iz razloga što baš taj određeni način donosi nešto. Kao jedna dobit, koja ostaje nejasna, nevidljiva ili je osoba ne prepoznaje kao dobit uopšte.
Susrijećemo se sa osobama koje uporno biraju poslove kojima su nezadovoljni i koji ih iscrpljuju, ali ne mijenjaju ništa. Srijećemo se i sa osobama koje su nezadovoljne svojim fizičkim izgledom, ali ne mijenjaju svoje životne navike koje ih održavaju u tom nezadovoljstvu. Susrijećemo i one koji čeznu za više odmora, bliskosti ili uživanja, ali nastavljaju da žive kao da za to nema mjesta. Ključno pitanje više nije zašto ti ljudi ne mijenjaju svoje obrasce, već koje potrebe zadovoljavaju održavajući taj obrazac. Ili bolje rečeno, šta bi osoba mogla da izgubi ukoliko bi počela da živi drugačije?
Obrasci ponašanja, koje osoba prepoznaje u sadašnjem trenutku uglavnom predstavljaju kreativne adaptacije iz ranijih životnih faza. Kreativne adaptacije u određenim životnim kontekstima predstavljaju najbolji mogući odgovor, odnosno neophodan način prilagođavanja osobe s ciljem da se održi kontakt sa onim što je važno. Nerijetko, i kada se životni kontekst promijeni, osoba ostaje lojalna svom starom obrascu koji je ranije bio od pomoći u suočavanju sa izazovima. U pogledu klijenta čije je iskustvo navedeno u vinjeti, rad i uspjeh su bili ključni obrasci koji su donosili dobit za njega. Međutim, primjećuje se da sve češće zadovoljstvo zbog uspjeha izostaje, a da je sve više izražena potreba za zabavom i uživanjem. Međutim, nova potreba nije u skladu sa starim obrascom. Osoba postaje svjesna nesklada između potreba i izbora koje pravi. Ipak, uvid nije dovoljan da promjena nastane.
U pristupu terapijskog para Gulding, promjena uključuje i donošenje nove odluke. Kao što je ranije donio odluku da mora biti posvećen poslu kako bi bio uspješan, sada se otvara prostor za novu odluku.
Terapijski proces može biti značajna podrška klijentu u pravljenju novih izbora. Terapeut nije tu da donosi odluke umjesto klijenta, već da podrži klijenta da prepozna sopstvene potrebe i da u skladu sa njom pravi izbore. U terapijskom prostoru, klijent može da se susretne sa obije opcije (dosadašnjim izborima i potencijalno novim izborima), da u tom procesu osjeti šta je ono što ga podržava, šta je ono što ga zaustavlja. Na taj način terapeut podržava proces donošenja nove odluke, uz uvažavanje i poštovanje stare kreativne adaptacije. Promjena tada prestaje da bude ideja i postaje iskustvo.
