„ Opasno je kada se čovjek nađe sam,
okružen tišinom tuđeg neprisustva,
više je strahova i čudnih razgovora sa samim sobom.“
Meša Selimović
Svaka pojava je određena kontekstom koji joj daje smisao i značenje. Jedno od polja koje
vrši uticaj, u određenom stepenu i time daje značenje fenomenima je i sociokulturno polje. Duh
vremena kom pripadamo, značajno utiče na to šta opažamo kao poželjno, normalno ili devijantno.
Ono što može biti smatrano za abnormalno u jednoj epohi može postati kulturni ideal u drugoj.
Naravno, ovakav trend se odražava i na psihoterapiju. Tako, na primjer, Elinor Grinberg
(Greenberg, 2016), njemačkom riječju zeitgeist (duh vremena) daje prikaz epoha od pedesetih
godina prošlog vijeka, karakterističnim po dominantnim adaptacijama. Period od pedesetih do
sedamdesetih godina prošlog vijeka, u zapadnoj civilizaciji, su bile obilježene naglašavanjem
statusa i postignuća, pojačanim egotizmom, samodovoljnošću i istovremenom opadanjem
empatije. Ovaj period, Grinberg (Greenberg, 2016) naziva narcističkom erom, i bio je podržan
pozadinom u kojoj su sociokulturne vrijednosti isticale konzumerizam, visoki ekonomski status,
potročački mentalitet, egocentrizam i egoizam. Period od sedamdesetih do devedesetih godina
prošlog vijeka opisuje kao borderline eru, usled generacija koje su stasavale na krilima ideala
spontanosti, egalitarizma, pobune protiv nametntih normi ponašanja, slavljenjem ličnih i
seksualnih sloboda i eksperimentisanja sa psihoaktivnim supstancama. Pozadina ovog perioda podržavala je i ohrabrivala borderline adaptacije, pa je bilo teško dijagnostikovati nekoga ovom dijagnozom sve dok se devedesetih godina prošlog vijeka kulturni ideal, odnosno pozadina ponovo promijenila, usled čega su osobe sa ovim teškoćama postale vidljivije. Od devedesetih
godina prošlog vijeka, sa početkom razvoja moderne tehnologije i masovne upotrebe interneta,
kulturno polje počinje da podržava različite tipove distanciranih i kontrolisanih formi intimnosti,
poput mejlova, online chat-ova, sms-ova, što omogućava sve više zaobilaženje direktnog
interpersonalnog kontakta i time podršku shizoidnoj adaptaciji, pa se s toga ovaj period autorka
(Greenberg, 2016) naziva shizoidnom erom.
Savremeno doba, obilježeno naglim razvojem informacione tehnologije, pojavom socijalnih mreža, ali i realnosti prepune neizvijesnosti i egzistencijalnih izazova koji dominiraju životom, omogućava socio-kuturnu pozadinu koja podržava razvoj anksioznih i sa strahom povezanih teškoća. Živimo u fragilnom svijetu brzine, površnosti, pojačanih i prevelikih apetita, a nedovoljno razvijenih kapaciteta da to tjelesno ispratimo. Sve je toliko nagomilano i brzo da uskraćujemo sebi mogućnost da iskustva pretočimo u sjećanja. Kao da je savremeni čovjek u misiji da što brže i površnije odživi svoj život. Da ispuni cilj. Završi zadato. I ode.
Sistem podrške je uzdrman, nedostaju jasne koordinate u intra i interpsihičkom polju, oslonci su fragilni i roviti. Sve što je generacijama bio sistem oslonca, kroz univerzalne vrijednosti, smo uspjeli da dovedemo u pitanje i kompromitujemo. I to impulsivnim cijepanjem po binarnoj logici, bez pokušaja ulaganja misaonog napora da se ugleda siva zona. Ideali, Bog, ideologije, nauka, umjetnost, preko noći su se obesmislili utapajući se u okeanima instant rešenja, brzih metoda i popularnih misli. Može se reći, nikada ranije čeznuće da pripadamo nečemu ili nekome na stabilan način, sa jedne strane i izolacija koju živimo sa druge, nisu bili u tolikom raskoraku, što doprinosi jednom kolektivnom osjećaju dezorijentacije i uznemirenosti.
Danas hodamo po podlozi koja je nestabilna, obilježena doživljajem lakog izmicanja i nemanjem mogućnosti njene lake reorganizacije. Oslonac u tjelesnoj prisutnosti je rovit, koordinate u spoljašnjem svijetu nejasne i fragilne. Može se reći da danas živimo u eri koja podržava iskustva straha, panike i anksioznosti.
Marko Minić
dipl.psiholog/psihoterapeut
